Biološka varijacija HbA1C: posljedice u dijagnozi šećerne bolesti

Lenters-Westra E, Røraas T, Schindhelm RK, Slingerland RJ, Sandberg S. Biological variation of hemoglobin A1c: consequences for diagnosing diabetes mellitus. Clin Chem 2014;60(12):1570-2. (pismo uredniku)

Ciljevi istraživanja bili su određivanje intraindividualne varijacije (CVI) HbA1C u zdravoj populaciji odrasle dobi te procjena posljedica varijacije HbA1C u postavljanju dijagnoze za šećernu bolest (DM).
U studiji su korištene 4 različite metode (Tina-quant Gen.2 HbA1C, Premier Hb9210, Tosoh G8 i Ultra2) certificirane prema IFCC-u i NGSP-u (engl. National Glycohemoglobin Standardization Program). Metode su kalibrirane u SI jedinicama (mmol/mol) i DCCT jedinicama (%) kako bi se procijenilo postoji li razlika u CVI. Ispitivanje je provedeno na 21 ispitaniku kojima su se uzimali uzorci krvi s K2EDTA svaka 2 tjedna kroz tri mjeseca (5 uzoraka po ispitaniku). Nakon uklanjanja ekstremnih vrijednosti (n=3), srednja vrijednost za CVI bila je 1,3% u SI jedinicama (raspon: 0,8 – 1,7%) i 0,8% u DCCT jedinicama (raspon: 0,5 – 1,0%). Svi izračunati koeficijenti varijacije izraženi u DCCT jedinicama su bili niži od SI jedinica zbog manje specifičnosti metode prema NGSP-u. Indeks individualnosti varirao je između 0,11 i 0,22. Raspon srednje vrijednosti za HbA1C bio je 28 - 39 mmol/L (4.7% DCCT - 5.7% DCCT). Zbog niskog indeksa individualnosti, autori smatraju da je upotreba granične vrijednosti od 48 mmol/mol (6.5% DCCT) ograničavajuća u postavljanju dijagnoze DM. Razlog tome su male promjene u HbA1C između dva mjerenja koje mogu biti klinički značajne iako ne prelaze graničnu vrijednost. Također, CV u DCCT jedinicama su niži od SI jedinica pa se ne mogu direktno uspoređivati.

Pripremila: Ivana Zec, mag. med. biokemije (KBC Sestre milosrdnice, Zagreb)