Ialongo C, Bernardini S. Timeliness "at a glance": assessing the turnaround time through the six sigma metrics. Biochem Med 2016;26(1):98-102. (originalni članak)

Gotovo trideset godina sustavnih analiza dokazala su da je vrijeme potrebno za izdavanja nalaza (engl. turnaround time, TAT) temeljna mjera za klinički laboratorij. Trenutno je nekoliko indikatora dostupno za procjenu i izvještavanje o kvaliteti s obzirom na pravovremenost, ali oni su ponekad manjkavi u komunikacijskoj neposrednosti i točnosti. „Six sigma" je paradigma razvijena u industrijskoj domeni za procjenu kvalitete te postavljanje ciljeva i donošenje odluke. Sigma vrijednost, izračunata metodom Z-score, je jednostavan i neposredan alat koji opisuje kvalitetu univerzalnom nedimenzionalnom skalom i omogućuje obradu podataka koji nemaju normalnu distribuciju. Ovdje prijavljujemo naše preliminarno iskustvo u korištenju sigma vrijednosti u procjeni promjene za TAT hitnih pretraga primjenom kompletne automatizacije. Retrospektivnim praćenjem ustanovili smo da je Z-score metoda korisna i jednostavna metoda za procjenu i izvještavanje o razini kvalitete pravovremenosti u laboratoriju, pružajući dobru podudarnost s trenutnom promjenom učinkovitosti.

Prijevod: Patricija Banković Radovanović, OB Pula, Pula

Dolscheid-Pommerich RC, Klarmann-Schulz U, Conrad R, Stoffel-Wagner B, Zur B. Evaluation of the appropriate time period between sampling and analyzing for automated urinalysis. Biochem Med 2016;26(1):82-9. (originalni članak)

Uvod: Predanalitičke karakteristike analize mokraće moraju biti strogo definirane kako bi se izbjegla netočna interpretacija rezultata. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati utječe li preanalitički faktor „vrijeme analize nakon uzorkovanja" značajno na stabilnost uzoraka mokraće s obzirom na rezultate analize sedimenta i testnih traka.
Materijali i metode: U istraživanju je analizirano 321 patoloških uzoraka mokraće pri čemu su korištene testne trake (Urisys™ 2400, Combur-10-Test™ strips, Roche Diagnostics, Mannheim, Njemačka) i automatski analizator sedimenta (UF-1000 i™, Sysmex, Norderstedt, Njemačka). Svi uzorci mokraće analizirani su 90 min, 120 min i 240 min nakon uzorkovanja.
Rezultati: Kod automatske analize sedimenta, postojala je statistički značajan porast vodljivosti (120 naspram 90 min P<0,001; 240 naspram 90 min P<0,001), značajno smanjen broj leukocita (120 prema 90 min P<0,001; 240 prema 90 min P<0,001), broja eritrocita (120 naspram 90 min P<0,001; 240 naspram 90 min P<0,001), cilindara (120 prema 90 min P<0,001; 240 prema 90 min P<0,001) i epitelnih stanica (120 naspram 90 min P=0,610; 240 naspram 90 min P=0,041). Nije bilo statistički značajnih promjena pri analizi bakterija. Kod analize mokraće testnim trakama, značajne razlike postojale su kod očitavanja pH (120 prema 90 min P<0,001; 240 prema 90 min P<0,001), leukocita (120 naspram 90 min P<0,001; 240 naspram 90 min P<0,001), nitrita (120 prema 90 min P<0,001; 240 prema 90 min P<0,001), proteina (120 naspram 90 min P<0,001; 240 naspram 90 min P<0,001), ketona (120 prema 90 min P<0,001; 240 prema 90 min P<0,001), krvi (120 naspram 90 min P<0,001; 240 naspram 90 min P<0,001), specifične težine (120 prema 90 min P<0,001; 240 prema 90 min P<0,001) i urobilinogena (120 naspram 90 min P=0,031). Razlike u očitavanju glukoze i bilirubina pomoću test traka nisu bile statistički značajne.
Zaključak: Kod analize mokraće, rezultati većine parametara ovise o vremenu između uzorkovanja i analize. Ovo istraživanje dodatno upućuje na važnost pridržavanja analize uzoraka mokraće unutar 90 min od uzorkovanja.

Pripremila: Kristina Dukić, Poliklinika Bonifarm, Zagreb

Demir S, Zorbozan N, Basak E. Unnecessary repeated total cholesterol tests in biochemistry laboratory. Biochem Med 2016;26(1):77-81. (originalni članak)

Uvod: Cilj rada bio je procijeniti broj ponavljanja određivanja ukupnog kolesterola (PK) i udio nepotrebno ponovljenih određivanja ukupnog kolesterola (NPK) među bolesnicima u Sveučilišnoj bolnici Pamukkale (Denizli, Turska) te omogućiti rješenja kojima bi se izbjeglo NPK.
Materijali i metode: Određen je broj analiza ukupnog kolesterola (T-kolesterol) između lipnja 2014. i svibnja 2015. godine (N=86.817). Analize koje su provedene više od jednog puta po bolesniku su definirane kao PK test (N=28.811). PK testovi s vremenskim intervalom kraćim od 4 tjedna između ponavljanja su određeni kao NPK test (N=3.968) prema najkraćem dopuštenom vremenu za ponavljanje mjerenja iz ACC/AHA smjernice o određivanju kolesterola u krvi. PK testovi su uključivali bolničke i ambulantne bolesnike s odjela interne medicine, kirurgije te pedijatrije. Izračunata je klinički značajna promjena (engl. reference change value, RCV) T-kolesterola.
Rezultati: 33,1% testova T-kolesterola su PK testovi (N=28.811), a 13,7% od njih su NPK testovi (N=3.968). Izračunata RCV vrijednost je iznosila 25%. Postotak promjene vrijednosti između uzastopnih određivanja bio je manji od RCV u 86,1% NPK testova (N=3418). NPK testovi su izvođeni češće u bolesnika s poželjnom vrijednošću T-kolesterola (P<0,001).
Zaključak: Postoji značajan udio zahtjeva za ponavljanjem T-kolesterola u našoj ustanovi. NPK može biti procijenjen od strane laboratorija i dobiveni rezultati trebaju biti podijeljeni s kliničarima. Laboratorij može izračunati RCV za test koji je proveden i objaviti tu vijednost zajedno s rezultatima analize. Kako bi se izbjeglo NPK, u bolnički informacijski sustav može se dodati upozorenje koje bi u skladu sa smjernicama sprečavalo NPK.

Prijevod: Adrijana Dorotić, KB Sveti Duh, Zagreb

Bonetti B, Carta M, Montagnana M, Lo Cascio C, Bonfigli AR, Mosca A, Roberto Testa, on behalf of the Italian joint SIBioC-SIPMeL Study Group on Diabetes Mellitus. Effectiveness of citrate buffer-fluoride mixture in Terumo tubes as an inhibitor of in vitro glycolysis. Biochem Med 2016;26(1):68-76. (originalni članak)

Uvod: Glikoliza utječe na određivanje glukoze in vitro. Preporuke nalažu postavljanje epruveta s uzorkom nakon uzimanja krvi u ledenu vodenu kupelj te odvajanje plazme unutar 30 minuta ili korištenje epruveta s inhibitorima glikolize. Cilj ovog istraživanja u dva stupnja bio je procijeniti koja Terumo epruveta je najbolja za određivanje glukoze u rutinskom radu kliničkog laboratorija.
Materijali i metode: U prvom istraživanju prikupljena je krv 100 dobrovoljaca u epruvete s Li-heparinom (LH), NaF/Na-heparinom (FH) i NaF/citratom/Na2EDTA (FC epruveta). S uzorkom LH postupalo se prema preporuci i smatrao se referentnim uzorkom, dok su uzorci FH i FC epruveta alikvotirani, čuvani na sobnoj temperaturi 1, 2 i 4 sata, centrifugirani, a plazma je analizirana u triplikatu. U drugom istraživanju, uzorci 375 dobrovoljaca prikupljani su u LH, FH i FC epruvete te čuvani na sobnoj temperaturi 10 do 340 minuta prije centrifugiranja, ovisno o praksi u laboratorijima. Uzorci su analizirani u jednom primjerku.
Rezultati: U prvom istraživanju, koncentracija glukoze bila je 5,15±0,66 mmol/L, 5,05±0,65 mmol/L i 5,00±0,65 mmol/L (P<0,001) u FH epruvetama čuvanima na sobnoj temperaturi 1, 2 i 4 sata. Prosječna odstupanja u svim vremenskim točkama nadišla su analitičke ciljeve poželjnog odstupanja temeljenog na kriteriju biološke varijacije. Koncentracija glukoze u FC epruvetama čuvanih na sobnoj temperaturi 1, 2 i 4 sata bila je 5,48±0,65 mmol/L, 5,46±0,6 mmol/L i 5,46±0,64 mmol/L. Prosječna odstupanja za glukozu u FC epruvetama u svim vremenskim točkama dostigla su optimalne analitičke ciljeve. U drugom istraživanju, odstupanja za LH i FH glukozu u usporedbi s referentnom glukozom u FC epruveti nadišla su unaprijed zadane analitičke ciljeve, neovisno o vremenskom intervalu između prikupljanja krvi i centrifugiranja.
Zaključak: Koncentracija glukoze u FC epruvetama bila je sačuvana do 4 sata čuvanja na sobnoj temperaturi. Potvrdili smo da NaF sam ne omogućava trenutnu inhibiciju glikolize u realnim uvjetima čuvanja prije centrifugiranja (do 340 minuta). U laboratorijima koji nisu u mogućnosti primijeniti preporučeno rukovanje uzorcima, za određivanje glukoze treba se koristiti isključivo FC epruvete.

Prijevod: Patricija Banković Radovanović, OB Pula, Pula

Rodriguez-Borja E, Villalba-Martinez C, Barba-Serrano E, Carratala-Calvo A. Failure to review STAT clinical laboratory requests and its economical impact. Biochem Med 2016;26(1):61-7. (originalni članak)

Uvod: Nepregledavanje rezultata laboratorijskih testova opisan je kao jedan od glavnih postupaka koji doprinosi nesigurnoj skrbi za bolesnike. Trenutno, većina laboratorija ne zna sa sigurnošću točan broj propuštenih (ili nepregledanih) zahtjeva, kao ni ekonomski trošak ili posljedice nepregledavanja rezultata upućenih zahtjeva. Cilj našeg istraživanja bio je odrediti taj broj i izračunati pripadajući trošak.
Materijali i metode: U siječnju 2015. godine u Laboratorijskom informacijskom upravljačkom sustavu (engl. Laboratory Information Management System, LIMS) pregledali smo svaki hitni zahtjev upućen u periodu od 1. srpnja 2011. do 30. lipnja 2014. godine te provjerili jesu li rezultati pregledani od strane kliničara ili drugih ovlaštenih korisnika sustava. U tom periodu upućeno je 319.064 zahtjeva. Rezultati su izraženi kao „upućeni zahtjevi", „propušteni zahtjevi" i njihov postotak. Dodatno, izračunat je ukupan trošak nepregledanih zahtjeva u eurima (€). Temeljem rezultata uveli smo pojam „neproduktivni dani" (dani kada su upućeni zahtjevi koji nisu pregledani).
Rezultati: 7.924 upućenih zahtjeva (2,5%) nikada nije pregledao kliničar. To predstavlja ukupan trošak od 203.039€ i 27 „neproduktivnih dana" u 3 godine. Nakon provedene statističke analize nađena je značajna razlika između rezultata bolničkih, ambulantnih bolesnika i bolesnika iz hitnog zavoda kao i između različitih jedinica hitnog zavoda.
Zaključak: U ekonomskom smislu, nepregledani zahtjevi nisu zanemariv problem za voditelje kliničkih laboratorija. Trebalo bi istražiti mogućnosti elektroničkog slanja rezultata, s elektroničkim rješenjem koje bi ukazivalo na nepregledane zahtjeve zajedno s boljim sustavom upućivanja zahtjeva kao jedan od načina poboljšanja ishoda bolesnika i uštede nepotrebnih troškova.

Prijevod: Anja Jokić, Dom zdravlja Zagreb – Istok, Zagreb

Çuhadar S, Köseoğlu M, Çinpolat Y, Buğdaycı G, Usta M, Semerci T. The effect of extremely high glucose concentrations on 21 routine chemistry and thyroid Abbott assays: interference study. Biochem Med 2016;26(1):53–60. (originalni članak)

Uvod: Pokazano je da izrazito visoke koncentracije glukoze utječu na metode određivanja kreatinina, posebice na Jaffe metodu u peritonealnom dijalizatu. S obzirom da je šećerna bolest kronična bolest s najvećim porastom oboljelih na svijetu, laboratorijska istraživanja se usmjeravaju na različite koncentracije glukoze. Istražili smo utječu li različite koncentracije glukoze dodane u serum u rasponu od 17 do 51 mmol/L na 21 rutinsku pretragu biokemije i štitnjače.
Materijali i metode: Iz seruma bolesnika pripremljena je smjesa (engl. pool) seruma (grupa I) s koncentracijom glukoze 5,55 (5,44-5,61) mmol/L. Dodatkom 20% otopine dekstroze, pripravljene su grupe uzoraka sa sljedećim koncentracijama glukoze: 17,09; 34,52 i 50,95 mmol/L (grupe II, III, IV redom). Analizirano je ukupno 21 biokemijskih analita i testova funkcije štitnjače na uređajima Abbott c8000 i i2000sr uz komercijalne reagense. Odstupanje od osnovne vrijednosti provjereno je statistički i klinički.
Rezultati: Kreatinin je bio značajno povišen za 8,74%; 31,66%; 55,31% u grupama II, III, IV, redom uz P vrijednosti <0,001. Uz medijan koncentracije glukoze 50,95 mmol/L, kalcij, albumin, kloridi i FT4 su klinički značajno odstupali (-0,85%; 1,63%; 0,65%; 7,4% uz P vrijednosti kako slijedi 0,138; 0,214; 0,004; <0,001). Kod ostalih analiza nije bilo interferencija.
Zaključak: Među brojnim ispitivanim biokemijskim parametrima, na svega nekoliko njih utječe značajno povišena koncentracije glukoze. Kod visokih koncentracija glukoze uz oprez bi trebalo interpretirati vrijednosti kreatinina u serumu dobivene metodom po Jaffeu. Ostali testovi na koje je izrazito visoka koncentracija glukoze utjecala su kalcij, albumin, kloridi i FT4, te bi stoga rezultati trebali biti pomno razmotreni kod bolesnika s nekontroliranom šećernom bolesti.

Prijevod: Martina Horvat, KBC Zagreb, Zagreb

Šimetić L, Zibar L. Laboratory use of hepcidin in renal transplant recipients. Biochem Med 2016;26(1):34-52. (pregledni članak)

Hepcidin je mali peptid koji ima ključnu ulogu u homeostazi željeza na način da regulira korištenje pohranjenih rezervi željeza te obranu organizma u stanju upale (bakterijske ili gljivične). Od 2000. godine kad je otkriven, a naročito u zadnjih deset godina, brojna istraživanja su imala za cilj procijeniti kliničku upotrebu hepcidina u plazmi i mokraći kao biljega za anemiju, posebno anemiju kronične bolesti i anemiju nakon transplatacije (PTA). Hepcidin je reguliran pomoću dva signalna puta. Prvi signalni put aktivira se interleukinom 6 (IL 6) i koštanim morfogenim proteinima (BMP), dok je drugi signalni put povezan s regulacijom željeza i osjetljiv je na cirkulirajući kompleks željeza i transferina (TR-Fe). Čini se da ta dva signalna puta povezuje hemojuvelin, kofaktor za BMP koji reagira s transferinskim receptorom 2 (TRF2) u slučajevima visoke koncentracije TR-Fe kompleksa. Osim navedenih signalnih puteva, također se istražuju i ostali regulatori i signalni putevi povezani s hepcidinom.
Smatra se da je hepcidin važan čimbenik morbiditeta i mortaliteta u terminalnoj fazi bubrežne bolesti (ESRD), ali takva povezanost još nije utvrđena u slučaju s PTA. Međutim, postoji povezanost većih doza sredstava za stimuliranje eritropoeze (ESA) i mortaliteta u postransptacijskom periodu te je pretpostavka da bi hepcidin mogao imati ključnu ulogu u rezistenciji na ESA kod PTA. Stoga je glavni cilj ovog preglednog članka bio napraviti sažetak radova objavljenih na temu povezanosti hepcidina s PTA, pružiti najnovije informacije o regulaciji hepcidina i o potencijalnom djelovanju lijekova koji bi mogli optimizirati regulaciju hepcidina. Također smo usporedili karakteristike testova za određivanje hepcidina te napravili pregled djelovanja imunosupresiva (IS) na koncentracije hepcidina.

Pripremila: Kristina Dukić, Poliklinika Bonifarm, Zagreb

Ialongo C, Bernardini S. Phlebotomy, a bridge between laboratory and patient. Biochem Med;2016:26(1):17-33. (pregledni članak)

Paradigma temeljena na dokazima promijenila je i unaprijedila medicinsku praksu. Uzorkovanje venske krvi, koje potječe još iz doba stare Grčke, je kroz razvoj medicine postalo osnovni dijagnostički alat. Danas ono povezuje bolesnike s medicinskim laboratorijima. Međutim, često postoji raskorak između laboratorija i osoblja koje provodi uzorkovanje što dovodi do nesporazuma i opterećuje sigurnost bolesnika. Stoga je područje interesa ovog preglednog članka pogled na moderno uzorkovanje kao na „most" koji povezuje laboratorij i bolesnike. U radu se opisuju uređaji, alati i postupci u svjetlu najnovijih znanstvenih saznanja te se također uzima u obzir njihov utjecaj na kvalitetu analize krvi kao i na sigurnost bolesnika. Također se spominju teme povezane s medicinskim aspektima uzorkovanja venske krvi, poput praktičnog pristupa anatomiji površinskih vena i suglasnot bolesnika s postupkom vađenja krvi. Kliničke, tehničke, kao i praktične teme su tretirane s jednakom važnošću kroz cijeli rad.

Prijevod: Adrijana Dorotić, KB Sveti Duh, Zagreb

Ozarda Y. Reference intervals: current status, recent developments and future considerations. Biochem Med 2016;26(1):5-16. (pregledni članak)

Pouzdani i točni referentni intervali laboratorijskih pretraga sastavni su dio procesa točne interpretacije rezultata laboratorijskih testova. Referentni intervali u laboratorijskim izvještajima imaju važnu ulogu kao pomoć kliničaru u interpretaciji rezultata testova u odnosu na vrijednosti zdrave populacije. Međunarodni savez za kliničku kemiju (engl. International Federation of Clinical Chemistry, IFCC) od 1980. godine proaktivan je u utvrđivanju preporuka za razjašnjavanje točnog značenja pojma referentnog intervala te u odabiru odgovarajuće referentne populacije i statističke analize podataka. Smjernica C28-A3 koju su objavili Institut za kliničke i laboratorijske standarde (engl. Clinical and Laboratory Standards Institute, CLSI) i IFCC još je uvijek najviše korišteni izvor preporuka u ovom području. Posljednjih godina IFCC Povjerenstvo za referentne intervale i granice odluke (engl. Committee on Reference Intervals and Decision Limits, C-RIDL) je objavilo dodatne protokole u smjernici, uključujući sve detalje multicentričnih istraživanja o referentnim intervalima za dostizanje zahtjeva u ovom području.
Multicentrična istraživanja referentnih intervala su najvažnija promjena u ovom području. Nedavno je C-RIDL proveo mnoga multicentrična ispitivanja za određivanje općih referentnih intervala. Kao sporno pitanje ostaje miješanje pojmova referentnih intervala i granica kliničke oduke, a također pedijatrijske i gerijatrijske dobne skupine predstavljaju značajan problem. Za buduća istraživanja referentnih intervala, utjecaj genetike će biti najizazovnije područje.
Cilj ovog pregleda je prikazati trenutnu teoriju i praksu s referentnim intervalima, s posebnim naglaskom na multicentrična istraživanja referentnih intervala, istraživanja referentnih intervala za pedijatrijske i gerijatrijske dobne skupine, granice kliničke odluke te raščlanjivanje genetskih utjecaja na referentne intervale.

Prijevod: Patricija Banković Radovanović, OB Pula, Pula

Katchunga PB, Mirindi PN, Kishabongo AS, Cikomola JC, Bwanamdogo S, Philippé J, Speeckaert MM, Delanghe JR. Glycated nail proteins as a new biomarker in management of the South Kivu Congolese diabetics. Biochem Med 2015;25(3):469-73. (orginalni članak)

Uvod: Dijagnoza i praćenje šećerne bolesti na području Subsaharske Afrike, temeljeni na analizama iz uzorka krvi, otežani su zbog infrastrukturnih i kulturoloških razloga. Prvi cilj ovog istraživanja bio je procijeniti dijagnostičku točnost glikiranih proteina noktiju za šećernu bolest. Drugi cilj bio je usporediti tijek promjene kratkoročnih i dugoročnih glikemijskih biljega nakon primjene terapije kroz 6 mjeseci. Ti ciljevi trebali bi poduprijeti našu hipotezu da se glikirani proteini noktiju mogu koristiti kao alternativni biljezi glikemije.
Materijali i metode: Ovo istraživanje parova uključivalo je 157 bolesnika s šećernom bolešću crne rase i 67 ne-dijabetičara iz pokrajine Južni Kivu (Demokratska Republika Kongo). Dijagnostička točnost glikiranih proteina procijenjena je analizom ROC krivulje. Na početku istraživanja, koncentracije glikiranih proteina noktiju uspoređene su između dijabetičara i ne-dijabetičara koristeći nitro blue tetrazolium (NBT) kolorimetrijsku metodu. U podgrupi od 30 dijabetičara, koncentracije glikiranih proteina noktiju, glukoza natašte (Accu-Chek® Aviva), serumski fruktozamin (NBT) i HbA1c (DCA-2000+®) mjereni su na početku i nakon 6 mjeseci.
Rezultati: ROC analizom dobivena je vrijednost AUC od 0,71 (95% interval pouzdanosti (CI):0,65-0,76) i granična vrijednost od 3,83 μmol/g nokta. Koncentracije glikiranih proteina noktiju bile su statistički značajno više (P<0,001) kod oboljelih od šećerne bolesti u usporedbi s ne-dijabetičarima. Nakon 6 mjeseci terapije šećerne bolesti, uočen je značajan pad koncentracije glukoze natašte (P=0,017) i koncentracije glikiranih proteina noktiju (P=0,008) za razliku od serumskog fruktozamina i HbA1c.
Zaključak: Mjerenje glikiranih proteina noktiju moglo bi se koristiti u dijagnostici i praćenju šećerne bolesti na području Subsaharske Afrike.

Prijevod: Matea Zorić, KB Merkur, Zagreb

Vendula Bartáková, Denisa Malúšková, Jan Mužík, Jana Bělobrádková, Kateřina Kaňková. Possibility to predict early postpartum glucose abnormality following gestational diabetes mellitus based on the results of routine mid-gestational screening. Biochem Med 2015;25(3):460-8. (originalni članak)

Uvod: Žene koje su imale šećernu bolest u trudnoći (GDM) imaju povećani rizik za nastanak poremećaja metabolizma glukoze, ali trenutni dijagnostički kriteriji su temeljeni na dokazima kod nepovoljnih ishoda trudnoće. Ciljevi ovog istraživanja su: (i) utvrditi učestalost rane konverzije GDM u trajni poremećaj metabolizma glukoze, (ii) utvrditi prediktivni potencijal trenutnih GDM dijagnostičkih kriterija za predviđanje postporođajne poremećaja koncentracije glukoze i (iii) pronaći optimalnu graničnu vrijednost za oralni test podnošljivosti glukoze (oGTT) koja bi se koristila za stratifikaciju GDM populacije prema postporođajnom riziku.
Materijali i metode: Retrospektivno su analizirani elektronski medicinski zapisi etnički homogene kohorte žena koje su bile dijagnosticirane i liječene od GDM u jednom medicinskom centru tijekom perioda od 2005-2011 te kojima je proveden oGTT u roku od 1 godine nakon poroda (N=305).
Rezultati: Postporođajni poremećaj koncentracije glukoze je pronađena u 16,7% ispitanica. Vrijednost oGTT u drugom tromjesečju trudnoće, pripadajuća površina ispod krivulje i HbA1c su značajno povezani s postporođajnim poremećajima koncentracije glukoze (P<0,05, Mann-Whitney) i pokazuju značajni pozitivni prediktivni potencijal za procjenu rizika nastanka postporođajne abnormalnosti glukoze. Optimalne granične vrijednosti za razlikovanje subpopulacije s rizikom utvrđene su korištenjem ROC analize i njihova usporedba s WHO i IADPSG kriterijima je pokazala superiornost IADPSG kriterija za stratifikaciju rizika GDM populacije.
Zaključak: Stratifikacija temeljena na riziku u vrijeme postavljanja dijagnoze GDM može unaprijediti efikasnost postgestacijskog probira šećerne bolesti. Čini se da IADPSG kriteriji obuhvaćaju i perinatalne i majčinske metaboličke rizike i stoga su medicinski i ekonomski opravdani.

Prijevod: Jasenka Trifunović, Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Varaždinske Toplice, Varaždinske Toplice