Cadamuro J, Wiedemann H, Mrazek C, Klaus Felder TK, Oberkofler H, Fiedler GM, Haschke-Becher E. The economic burden of hemolysis. Clin Chem Lab Med 2015;53(11):e285–e288. (pismo uredniku)

Autori ovog rada su istraživali utjecaj hemolize na njihove financijske resurse te su kvantificirali izdatke koje su podijelili u troškove materija, osoblja i analize. Budući da stupnjevanje hemolize nije harmonizirano, koristili su se indeksom hemolize (HI) koji pružaju COBAS analitički sustavi (Roche, Švicarska), a prema kojima HI vrijednost 1 odgovara koncentraciji slobodnog hemoglobina od 1 mg/dL. Prema tome, umjesto stupnjevanja hemolize kao slabe, srednje i jake, autori su hemolizu grupirali u 16 HI kategorija. Postavljena je hipoteza da se mjesečno zatraži 20.000 laboratorijskih pretraga i da krv uzorkuju medicinske sestre pomoću sustava vađenja krvi namijenjenog djeci. Također, simuliran je slučaj s 10%-tnim smanjenjem hemolize kako bi autori procijenili financijsku korist svog ispitivanja. Troškovi materijala su se razlikovali ovisno o korištenom priboru u rasponu od 0,19 do 0,76€. Trošak osoblja za prosječno 10 minuta rada potrebnog za uzorkovanje je 4,75€ dok analitički trošak raste s većim HI indeksom jer je zahvaćeno više parametara.
Prema njihovu izračunu, ovisno o troškovniku koji se koristi, financijski bi teret hemolize iznosio od 67.570 do 122.077€ mjesečno. Hipotetskim smanjenjem hemolize od 10%, troškovi bi se na mjesečnoj bazi smanjili za 6.757-12.208€ što dokazuje kako pomalo podcijenjeni problem hemolize itekako ima financijsku težinu.
Kao ograničenje ovog rada autori navode da su izračun troška hemolize primijenili samo na najčešće traženim biokemijskim testovima, da rezultati nisu primjenjivi na svim analitičkim sustavima i da su izračunati samo primarni troškovi. Sekundarne troškove je teško računati jer uključuju vrijeme od dijagnoze do odgođenog liječenja, produženi boravak u bolnici i daljnja nepotrebna ispitivanja. Zaključno, kako bi se u budućnosti smanjio problem hemolize potrebna je harmonizacija i definirane granične vrijednosti. Autori potiču sve laboratorije na praćenje hemolize kao pokazatelja kvalitete kako bi se sami uvjerili u pozitivni učinak smanjenog udjela hemoliziranih uzoraka na kvalitetu rada, ali i na financijeske resurse.

Pripremila: Franciska Soldo, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Haymond S, Clarke NJ, Reitz RE, McPhauls MJ, Wu Z. Plasma renin activity: the importance of correct sample type. Clin Chem 2016;62(2):408-409. (pismo uredniku)

Godine 2010. Bystrom i suradnici su opisali metodu određivanja plazmatske aktivnosti renina (PRA) pomoću mjerenja angiotenzina I kao surogat biljega korištenjem tekućinske kromatografije povezane s tandemskom masenom spektrometrijom (LC-MS/MS) i izotopom obilježenog standarda koji služi za praćenje stabilnosti angiotenzina I u reakciji. U navedenom istraživanju neki od uzoraka bolesnika su pokazali brzu razgradnju angiotenzina I tijekom trosatnog inkubacijskog perioda, što je za posljedicu dovodilo do lažno sniženih rezultata PRA. Daljnja istraživanja ovog problema su pokazala da je razgradnja bila specifična za pojedine bolesnike sugerirajući na fenotipsku karakteristiku; da razgradnja nije ovisna o koncentraciji kalcija niti o kontaminaciji bakterijama, te da toplina i kiselina inaktiviraju razgradnju. Inicijalna zapažanja su pokazala da se kod otprilike 2% bolesnika javlja takva ubrzana razgradnja. Zbog svih navedenih razloga zahtjevi za PRA u takvim uzorcima su se otkazivali s napomenom da bi mjerenje enzimatske aktivnosti moglo dati lažne i nesigurne rezultate.
Međutim, situacija se promijenila nakon što je u dječjoj bolnici The Ann and Robert H. Lurie u Chicagu uočen neočekivano velik broj uzoraka (10%) koji nisu obrađeni zbog prebrze razgradnje angiotenzina I. Također je uočeno da uzorci uzeti u različito vrijeme od istih bolesnika nisu uvijek pokazivali brzu razgradnju angiotenzina I.
Stoga se mjerila koncentracija kalcija u uzorcima s prevelikom razgradnjom kako bi se utvrdilo jesu li se pri uzorkovanju koristile epruvete s EDTA antikoagulansom. Otkriveno je da je koncentracija kalcija u takvim uzorcima bila normalna, zbog čega je zaključeno da su korištene epruvete bez EDTA te je veća koncentracija kalcija aktivirala metalne proteaze koje su u povećanoj mjeri razgrađivale angiotenzin I. Nakon tog saznanja su se počele otkazivati zahtjevi za PRA u svim uzorcima koji su imali ˝normalnu koncentraciju˝ kalcija, tj. nisu bili skupljenji u epruvete s EDTA antikoagulansom. Ovakvo postupanje je uvelike smanjilo lažno snižene rezultate PRA te je njihov postotak u 2014. godini dosegao brojku od 0,1 %.

Pripremila: Aleksandra Radonjić, KB Sveti Duh, Zagreb

Lynch KL. CLSI C62-A: A new standard for clinical mass spectrometry. Clin Chem 2016;62(1):24-29. (perspektiva)

Sve do nedavno su postojale nepotpune smjernice za primjenu tekućinske kromatografije s masenom spektrometrijom (LC-MS) u kliničkoj praksi. Sukladno tome je Institut za kliničke i laboratorijske standarde (engl. Clinical and Laboratory Standards Institute, CLSI) izdao dokument C62-A u kojem daje pregled važnih elemenata koji pomažu u implementaciji LC-MS metode u kliničke svrhe. U navedenom dokumentu izloženi su kriteriji za određivanje istinitosti, nepreciznosti, osjetljivosti metode, utjecaja matriksa i dilucije na metodu koja je u procesu evaluacije, kao i kriteriji za provođenje kontrole kvalitete i kalibracije metode te ostale bitne odrednice. Cilj ovog dokumenta je harmonizacija već postojećih metoda koje se rade na LC-MS platformi i razvoj novih testova povećane robusnosti, spremnih za kliničku primjenu.
Prije objavljivanja ovog dokumenta, klinički su laboratoriji razvili vlastite postupke validacije LC-MS metoda, koristeći se nekim drugim standardima kao što su standardi za bioanalitičku validaciju metoda od strane Agencije za hranu i lijekove ili standardi Europske medicinske agencije. Ovaj dokument pruža širi opis razvoja metode, njezine verifikacije, provođenja kvalitete i praćenja nakon uvođenja metode u svakodnevni rad laboratorija.
LC-MS metoda danas nalazi široku primjenu u dijagnostici metaboličkih bolesti, mjerenju koncentracije hormona, praćenju koncentracije lijekova, primjerice kemoterapeutika i imunosupresiva, a koristi se i u toksikologiji. Veliki problem predstavlja činjenica da različite LC-MS metode za isti analit nisu usporedive zbog postojanja brojnih varijabli koje nisu istovjetne za dvije metode. Razlike se očituju u pripremi uzoraka, korištenju instrumentacije, korištenju različitih stacionarnih i pokretnih faza, korištenju različitih izvora ionizacije kao i različitih kalibratora. Zbog toga je harmonizacija neophodna, a dokument CLSI C62-A pruža smjernice za smanjenje navedenih razlika što otvara put većoj usporedivosti rezultata.

Pripremila: Aleksandra Radonjić, KB Sveti Duh, Zagreb

Bossuyt PM, Reitsma JB, Bruns ED, Gastonis CA, Glasziou PP, Irwig L, Lijmer JG, Moher D, Rennie D, de Vet HCW, Kressel HY, Rifai N, Golub RM, Altman DG, Hooft L, Korevaar DA, Cohen JF. STARD 2015: An Updated list of essential items for reporting diagnostic accuracy studies. Clin Chem 2015;61(12):1446-1452. (poseban izvještaj)

Istraživanja dijagnostičke točnosti važna su radi procjene kliničke primjenjivosti različitih pretraga. Nepotpuno izvještavanje o rezultatima istraživanja dijagnostičke točnosti izvor je brojnih nedoumica u biomedicinskim istraživanjima. Prije svega, mnoge bitne informacije nisu prikazane u takvim izvještajima što može biti izvor frustracije za svakoga tko želi ponoviti istraživanje ili ga kritički procijeniti i ocijeniti. Ponekad su u različitim istraživanjima podaci selektivno prikazani ili sami istraživači interpretiraju podatke s naglašenim neopravdanim optimizmom.
Kako bi se prethodno navedeni problemi izbjegli i istovremeno poboljšala kvaliteta izvještavanja o dijagnostičkoj točnosti, uveden je model STARD (engl. Standards for Reporting of Diagnostic Accuracy Studies) koji propisuje standarde koje je poželjno slijediti kako bi istraživanja izajedno s rezultatima bila transparentnija i kvalitetnija. Prvi takav izvještaj, objavljen je 2003. godine i sadržavao je 25 stavki koje su grupirane unutar četiri veće kategorije - uvoda, metoda, rezultata i diskusije. Za kvalitetan prikaz studije trebalo bi zadovoljiti po mogućnosti sve kriterije. Noviji model STARD smjernica (STARD 2015) dobiven je dodavanjem novih i proširenjem već postojećih stavki. Po tim najnovijim zahtjevima osoba koja procjenjuje dijagnostičku točnost testa treba jasno definirati svrhu korištenja navedenog test, navesti točan broj osoba koje su bile uključene u istraživanje i razlog zbog kojeg su pojedini ispitanici u određenom trenutku bili isključeni. Dakle, teži se detaljnom opisu provedbe istraživanja dijagnostičke točnosti testa. Popis zahtjeva koji bi trebali biti ispunjeni dostupan je na sljedećoj poveznici:

http://www.equator-network.org/wp-content/uploads/2015/03/STARD-2015-checklist.pdf

Članovi komisije koji su sudjelovali u pisanju navedenih smjernica su svjesni kako je ovo samo početak i da će se STARD lista kriterija poboljšavati i nadograđivati na obostranu korist istraživačima, čija će istraživanja biti kvalitetnija, i čitateljima koji će lakše moći prosuditi o relevantnosti datih podataka.

Pripremila: Aleksandra Radonjić, KB Sveti Duh, Zagreb

Daly N, Flynn I, Carroll C, Farren M, McKeating A, Turner MJ. Impact of implementing preanalytical laboratory standards on the diagnosis of gestational diabetes mellitus: a prospective observational study. Clin Chem 2016;62(2):387-91. (originalni članak)

Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi ovisi li koncentracija glukoze u krvi i učestalost šećerne bolesti u trudnoći o predanalitičkim čimbenicima.
Šećerna bolest u trudnoći (gestacijski dijabetes, GD) je česta komplikacija trudnoće s potencijalno štetnim posljedicama za majku i dijete. Rizik se smanjuje ranim otkrivanjem i pravovremenom terapijom. Dijagnoza bolesti se postavlja na temelju jednog ili dva uzorka s povišenom koncentracijom glukoze u krvi. Određivanje koncentracije glukoze podložno je različitim predanalitičkim čimbenicima poput temperature skladištenja, vremenu koje je prošlo od uzorkovanja do analize i korištenju epruveta s različitim inhibitorima glikolize.
U ovom istraživanju, 155 žena je prošlo probir na GD u periodu od 24. do 32. tjedna trudnoće pomoću testa oralne podnošljivosti glukoze (oGTT). Ispitanicama je određivana koncentracija glukoze natašte te nakon 1 i 2 sata od opterećenja otopinom s 75g glukoze. U svakoj točki ispitivanja uzeta su 2 uzorka u spremnik s fluoridom i etilendiamin tetraoctenom kiselinom (EDTA) kao antikoagulansom. S jednim uzorkom je postupano prema preporukama Američkog društva za šećernu bolest (engl. American Diabetes Association, ADA), a s drugim na način kako se postupalo u svakodnevnom rutinskom radu. Smjernice ADA preporučuje da se uzorci odmah po uzorkovanju transportiraju u laboratorij na ledenoj kupelji te da se plazma odvoji od stanica unutar 30 minuta ili maksimalno 1 sata (uvjeti istraživanja). U rutinskom radu uzorci se transportiraju u laboratorij onda kada se sakupe sva tri uzorka oGTT.
Istraživanje je pokazalo da je koncentracija glukoze statistički značajno viša ukoliko se s uzorkom postupa prema preporukama ADA (P<0,0001). Vrijeme od uzorkovanja do analize statistički je bilo značajno duže pod rutinskim uvjetima u odnosu na uvjete istraživanja (P<0,0001). Šećerna bolest u trudnoći dijagnosticirana je kod 38,1% žena pod uvjetima istraživanja te kod 14,2% žena pod rutinskim uvjetima (P<0,0001); odnosno detektirano je 2,7 puta više bolesnica s GD ukoliko se s uzorkom postupalo prema ADA preporukama. Dijagnoza je u svim slučajevima postavljena već na temelju koncentracije glukoze natašte ili one izmjerene 1 sat od opterećenja čime je pokazano da je određivanje koncentracije glukoze 2 sata nakon opterećenja nepotrebno.

Pripremila: Tina Brenčić, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Zhao Z, Sacks DB. Detrimental effects of not using international reference materials to calibrate cystatin C assays. Clin Chem 2016;62(2):410-1. (pismo uredniku)

Od 2010. godine postoji certificirani referentni materijal ERM-DA471/IFCC za kalibraciju cistatina C. Unatoč tome, postoji značajno odstupanje u vrijednostima cistatina C izmjerenih različitim metodama koje su trenutno prisutne na tržištu. Cilj ovog istraživanja bio je usporediti koncentracije cistatina C izmjerene na analizatorima BN II tvrtke Siemens i Cobas 6000 tvrtke Roche.
Trenutne smjernice preporučuju određivanje koncentracije cistatina C u serumu i korištenje CKD-EPI 2012 jednadžbe koja obuhvaća njegovu koncentraciju za procjenu glomerularne filtracije (eGFR) pri postavljanju dijagnoze kronične bubrežne bolesti onda kada je koncentracija kreatinina u serumu nedovoljno točna. To je osobito potrebno za otkrivanje ranijeg stadija bubrežne bolesti, kod bolesnika s niskom mišićnom masom, djece i starije populacije.
Tvrtka Roche je svoju metodu standardizirala prema certificiranom referentnom materijalu dok tvrtka Siemens ne daje taj podatak. Usporedbom dva analizatora Demingovom regresijskom analizom utvrđeno je postojanje negativnog odstupanja od 19% za analizator Siemens BN II u odnosu na Roche Cobas 6000. Negativno odstupanje na Siemensovom analizatoru dovodi do lažno povišene vrijednosti eGFR što posljedično može rezultatirati pogrešnom dijagnozom i terapijom. Tvrtka Siemens ne koristi certificirani referentni materijal za kalibraciju cistatina C te se dobivena koncentracija mora množiti s faktorom korekcije 1,12. Problem je što tvrtka o tome nije informirala svoje korisnike u Sjedinjenim Američkim Državama.
S obzirom na sve širu kliničku primjenu cistatina C, preporučuje se uputiti korisnike na korištenje faktora korekcije kod određivanja njegove koncentracije ukoliko se koristi analizator Siemens BN II s ciljem izbjegavanja pogreške u izračunu eGFR i štetnih posljedica za bolesnike.

Pripremila: Tina Brenčić, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Ng AH, Wheeler AR. Next-Generation Microfluidic Point-of-Care Diagnostics. Clin Chem. 2015 Oct;61(10):1233-4. (perspektiva).

Nova generacija pretraga uz bolesnika, tzv. microfluidics ili lab-on-a-chip (LOC) predstavlja dijagnostičke uređaje koje odlikuje mogućnost dobivanja brzih i pouzdanih rezultata čime se ubrzava donošenje kliničkih odluka. Nažalost, navedene tehnologije još uvijek su izvan dosega zemalja u razvoju, gdje nedostatak pristupa kvalitetnijoj dijagnostici predstavlja ogroman teret za zdravstveni sustav.
Minimiziranje dijagnostičkih testova uz integraciju sustava predstavlja tehnološki problem koji se može riješiti iskorištavanjem postojećih tehnologija. Grupa autora na čelu s dr. Laksanasopin dokazala je kako suvremena tehnologija pametnih telefona promišljeno integrirana s LOC sustavom (tzv. "dongle") može poboljšati dijagnostiku, učiniti ju bržom i jeftinijom, bez ugrožavanja kvalitete testa. Dongle ima sposobnost izvođenja imunokemijskih testova korištenjem jednokratnih plastičnih umetaka koje sadrže reagense imobilizirane specifičnim antigenima i pufere za ispiranje. Druge komponente dongle-a napajaju se preko pametnog telefona koji također služi kao kanal za prijenos podataka. Budući da dongle troši vrlo malo energije, audio jack sučelje pametnog telefona je učinkovito u izvođenju barem 41 testa u jednom punjenju baterije mobilnog telefona. Troškovi proizvodnje dongle-a iznose US $ 34.
Nedavne publikacije o dijagnostičkim uređajima nove generacije sadrže uzbudljive spoznaje, međutim inovacije neće imati krajnju korisnost, ukoliko ne budu široko distribuirane i korištene. Većom primjenom pametnih telefona, utjecaj navedene tehnologije može igrati važnu ulogu u promjeni strategije i organizacije LOC dijagnostike u područjima s ograničenim resursima. Troškovi i složenost LOC dijagnostičkih uređaja mogu se znatno smanjiti ako se operacije poput mjerenja, izvora napajanja i obrade podataka ustupe pametnim telefonima. Sučelje pametnog telefona može poslužiti kao platforma za dobivanje, obradu i pohranu dijagnostičkih podataka. Osim toga, integracijom pametnih telefona i dijagnostike mogu se proširiti dosezi postojećih sustava zdravstvene informatizacije, čineći ih jednostavnijim u bežičnom savjetovanju, provođenju nadzora bolesti, primanju vanjskog osiguranja kvalitete, te pružanju podrške tijekom odlučivanja zdravstvenim radnicima na udaljenim mjestima (telemedicina).
Vjeruje se kako će buduća istraživanja ubrzati dinamiku primjene dijagnostičkih uređaja nove generacije i na taj način znatno pomoći u smanjenju ogromnog tereta koji je na zdravstvenim sustavima zemalja u razvoju, a uzrokovan je stalnim povećanjem zaraznih i nezaraznih bolesti svake godine.

Pripremio: Domagoj Marijančević, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Zierk J, Arzideh F, Rechenauer T, Haeckel R, Rascher W, Metzler M, Rauh M. Age- and sex-specific dynamics in 22 hematologic and biochemical analytes from birth to adolescence. Clin Chem. 2015 Jul;61(7):964-73. (orginalni članak).

Cilj ovog rada bio je ispitati da li indirektnim postupkom analize rezultata laboratorijskih ispitivanja dobivenih tijekom kliničke skrbi pedijatrijskih bolesnika možemo dobiti kontinuirane referentne intervale za 22 hematološke i biokemijske pretrage.
Laboratorijske pretrage iz područja pedijatrijske medicine moraju biti interpretirane uzimajući u obzir interindividualne biološke varijabilnosti i dinamiku koja ovisi o dobi i spolu. Definiranje referentnih intervala obzirom na dob, kao dio uobičajenog laboratorijskog postupka, može samo približno opisati početak i opseg promjena kakve nalazimo u pedijatrijskoj populaciji zbog etničkih i praktičnih ograničenja na zdravoj pedijatrijskoj populaciji.
U ispitivanje je uključeno 32000 uzoraka bolničkih i ambulantnih bolesnika koji su liječeni u pedijatrijskim centrima tercijarne zdravstvene zaštite u Njemačkoj (167000 uzoraka za svaku pretragu). Laboratorijska ispitivanja provedena su na Sysmex XE-2100 i Cobas Integra 800 analitičkim platformama tijekom šestogodišnje kliničke skrbi o bolesnicima. Osnovni kriteriji za odabir pretraga bili su njihov klinički značaj i analitičke specifikacije. Kontinuirani referentni intervali određeni su neizravnom metodom. Istraživanjem je dobiveno 9 kontinuiranih referentnih intervala od rođenja do odrasle dobi za 9 hematoloških pretraga (hemoglobin, hematokrit, eritrocitne konstante, broj eritrocita, raspodjela eritrocita po volumenu, broj leukocita i broj trombocita) i 13 biokemijskih pretraga (natrij, kloridi, kalij, kalcij, magnezij, anorganski fosfati, kreatinin, AST, ALT, GGT, ALP, LD i ukupni proteini).
Primjena kontinuiranih referentnih intervala uvelike pomaže u prepoznavanju populacijskih razlika u rezultatima pretraga tijekom pedijatrijskog razvoja i puno je točnija od interpretacije temeljene na referentnim intervalima definiranim za svaku dobnu skupinu. Nakon interne verifikacije, definirani referentni intervali trebaju omogućiti preciznije razumijevanje dinamike bitne u kliničkom odlučivanju.

Pripremio: Domagoj Marijančević, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Meeusen JW, Rule AD, Voskoboev N, Baumann NA, Lieske JC. Performance of Cystatin C- and Creatinine-Based Estimated Glomerular Filtration Rate Equations Depends on Patient Characteristics. Clin Chem. 2015 Oct;61(10):1265-72. (orginalni članak).

Cilj istraživanja bio je ispitati učinkovitost jednadžbe za procjenu glomerularne filtracije temeljene na određivanju cistatina C u usporedbi s jednadžbom temeljenom na određivanju kreatinina u različitim kliničkim stanjima.
Upotreba procijenjene brzine glomerularne filtracije temeljene na određivanju kreatinina dio je standardnog postupka za procjenu funkcije bubrega u kliničkoj praksi. KDIGO smjernice (engl. The Kidney Disease Improving Global Outcomes) preporučuju korištenje procjene glomerularne filtracije (eGFR) temeljene na određivanju cistatina C u svrhu potvrde eGFR temeljene na određivanju kreatinina za vrijednosti eGFR između 45 i 59 mL/min/1.73 m2. Sve tri CKD-EPI jednadžbe razvijene su na populaciji bolesnika koju su većinski činili bolesnici s kroničnom bubrežnom bolesti, KBB (~70%) zajedno s manjim brojem zdravih ispitanika-potencijalnih davatelja bubrega (~30%), dok su iz ispitivanja isključeni primatelji bubrega. Jedna jednadžba za točnu procjenu brzinu glomerularne filtracije u svim kliničkim stanjima predstavljala bi ideal dijagnostike. Prethodne studije pokazale su kako komorbiditet poput transplantacije solidnih organa snažno utječe na odnos između eGFR, kreatinina i cistatina C.
Istraživači su na definiranim grupama bolesnika usporedili izvedbe eGFR-CKD-EPI jednadžbe iz 2009. godine temeljene na određivanju kreatinina (eGFRCr) i novijih eGFR-CKD-EPI jednadžbi iz 2012. godine temeljene na određivanju cistatina C (eGFRCys i eGFRCr-Cys) s izmjerenom brzinom glomerularne filtracije (bubrežni klirens iotalamata) kao zlatnim standardom. Bolesnici (n=1652) su bili podijeljeni u slijedeće podgrupe: transplantirani bolesnici (n=568 bolesnika s transplantiranim bubrezima, n=319 bolesnika s transplantiranim drugim organima), bolesnici s poznatom KBB (n=618) i potencijalni davatelji bubrega (n=147).
Rezultati istraživanja ukazali su kako je eGFRCr-Cys jednadžba najviše razine dosljednosti izvedbe kada ju tumačimo unutar populacije bolesnika s različitim kliničkim stanjima. U podgrupi potencijalnih davatelja bubrega bez poznate KBB (stadij 2 ili viši; eGFR>60 mL/min/1.73 m2), eGFRCys i eGFRCr-Cys jednadžbe pokazuju znatno manje odstupanje u donosu na eGFRCr; međutim, sve tri jednadžbe daju znatno niže razine brzine glomerularne filtracije kada je eGFR<60 mL/min/1.73 m2. U podgrupi bolesnika s poznatom KBB stadija 3B ili višeg-primatelji bubrega (eGFR<45 mL/min/1.73 m2), eGFRCys jednadžba pokazuje znatno veće odstupanje u odnosu na eGFRCr jednadžbu. Među jednadžbama koje se primjenjuju za bolesnike s poznatom KBB (bez obzira na eGFR raspon) nema razlike u eGFR.
Očigledne kliničke specifičnosti bolesnika u velikoj mjeri utječu na izvedba korištenih eGFR jednadžbi. Uspoređujući tri CKD-EPI jednadžbe, eGFRCr-Cis pokazuje najvišu razinu dosljednosti kada se primjenjuje unutar ispitivanih skupina bolesnika.

Pripremio: Domagoj Marijančević, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Liu J, Tan CH, Loh TP, Badrick T. Detecting Long-term Drift in Reagent Lots. Clin Chem. 2015 Oct;61(10):1292-8. (orginalni članak).

Cilj istraživanja bio je ispitati ograničenja standardnog postupka verifikacije (CLSI EP26-A) kojim se otkrivaju analitička odstupanja među reagensima različitog serijskog broja (engl. lot) i ujedno istražiti postoji li pouzdaniji postupak verifikacije.
Brojni su izvori analitičkih varijacija koji mogu ugroziti pouzdanost mjerenja, od kojih je promjena serijskog broja reagensa, svakako jedan od istaknutijih. Budući da se reagensi različitih serijskih brojeva proizvode u drugačijim uvjetima, unose varijacije u proces mjerenja i mogu biti uzrokom bitno različitih rezultata u usporedbi s ranije korištenim serijskim brojem reagensa (npr. različiti serijski brojevi imunokemijskih reagensa sadrže protutijela različitih karakteristika, dobivenih iz različitih životinjskih izvora itd.). Promjene u analitičkoj izvedbi mogu biti neprimjetne između uzastopnih serijskih brojeva reagensa, ali se mogu nagomilati tijekom vremena i postati analitički (i klinički) značajne.
Verifikacija reagensa uslijed promjene serijskog broja reagensa uobičajen je laboratorijski postupak kojim se paralelno ispituje serija uzoraka trenutno korištenim i novim serijskim brojem reagensa (prije rutinskog korištenja novog serijskog broja na uzorcima bolesnika). Verifikacija ima za cilj provjeriti mijenjaju li se promjenom serijskog broja reagensa analitičke karakteristike mjerenja.
Primjenom matematičkih modela, ispitana je statistička snaga trenutno korištenog postupka verifikacije u otkrivanju proporcionalnog i konstantnog odstupanja koji je počivao na regresijskoj raščlambi (ponderirana Demingova regresija). Alternativno je predložen i procijenjen postupak eventualne primjene Studentovog t-testa u pojedinačnom ispitivanju kumulativne regresijske analize na više različitih serijskih brojeva reagensa.
Standardni postupak verifikacije baziran na regresiji pokazao je slabu statističku snagu u otkrivanju proporcionalnog i stalnog odstupanja, kada je korišten mali broj uzoraka. Nadalje, postupak nije omogućio otkrivanje trendova dugoročno značajnih promjena u analitičkoj izvedbi metode. Predloženi postupak temeljen na Studentovom t-testu može otkriti dugoročno (kumulativno) značajne promjene za vrijednosti odsječka i nagiba regresijskog pravca. Primjenom navedenog pristupa autori su otkrili trend blago sniženih koncentracija natrija u serumu bolesnika koji nije bio uočen primjenom standardnog postupka verifikacije reagensa uslijed promjene serijskog broja reagensa.
Novim pristupom omogućeno je odvojeno prepoznavanje dugoročno značajnog proporcionalanog i konstantnog odstupanja na objektivan i sustavan način. Postupak je primjenjiv uz zadovoljavajuću statističku snagu ukoliko se koristi mali broj uzorka. Razmjenom informacija među laboratorijima možemo osigurati dostatnu statističku snagu u prepoznavanju analitičkih promjena koje su uistinu klinički značajne.

Pripremio: Domagoj Marijančević, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Sverre Sandberg, Callum G. Fraser, Andrea Rita Hortvath, Rob Jansen, Graham Jones, Wytze Oosterhuis, Per Hyltoft Petersen, Heinz Schimmel, Ken Sikaris and Mauro Panteghini, Defining analytical performance specifications: Consensus Statement from the 1st Strategic Conference of the European Federation of Clinical Chemistry and Laboratory Medicine, Clin Chem Lab Med 2015;53(6):833-835 (Consensus statement)

Cilj ovog rada je bio prikazati zaključke s 1. strateške konferencije Europske federacije za kliničku kemiju i laboratorijsku medicinu (EFLM) održane u Milanu u studenom 2014. godine gdje je napravljena revizija originalne hijerarhije analitičke izvedbe postavljene na konferenciji u Stokholmu.
Nakon revizije hijerahija je pojednostavljena na tri različita modela za postavljanje specifikacija analitičke izvedbe:
1. model se temelji na učinku analitičke izvedbe na klinički ishod. Opisano je da se ovaj model može provesti na dva načina, prvi način je istraživanje izravnog ishoda pri čemu je potrebno istražiti učinak analitičke izvedbe testa na klinički ishod. Drugi način je istraživanje indirektnog ishoda pri čemu se promatra utjecaj analitičke izvedbe testa na kliničku klasifikaciju ili odluku.
2. model se temelji na komponentama biološke varijacije mjernog analita, i ovom se metodom nastoji umanjiti učinak analitičke smetnje na biološki signal.
3. model temelji se na posljednjim tehnološkim postignućima, tj. odnosi se na najvišu tehničku razinu analitičke izvedbe koja je dostupna.
U ovom radu je istaknuto da navedena hijerarhija podrazumjeva da su za svaki model dostupne informacije visoke kvalitete. Također, neće svi modeli bili jednako prikladni za sve analite, ali je preporučljivo prednost dati modelu 1 ili modelu 2.
Zaključeno je da se zbog dobrobiti bolesnika mora optimizirati cijeli proces, uključujući predanalitičku i postanalitičku fazu. Specifikacije izvedbe i u predanalitičkoj i postanalitičkoj fazi trebale bi slijediti iste modele kao i specifikacije analitičke faze.

Pripremila: Marija Božović, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Thelen MHM, Vanstapel FJLA, Kroupis C, Vukasovic I, Boursier G, Barrett E, Francisco Bernabeu Andreu, Meško Brguljan P, Brugnoni D, Lohmander M, Sprongl L, Vodnik T, Ghita I, Vaubourdolle M, Huisman W, on behalf of the Working Group Accreditation ISO/CEN standards (WG-A/ISO) of the EFLM. Flexible scope for ISO 15189 accreditation: a guidance prepared by the European Federation of Clinical Chemistry and Laboratory Medicine (EFLM) Working Group Accreditation and ISO/CEN standards (WG-A/ISO) Clin Chem Lab Med 2015;53(8):1173-1180 (EFLM Position Paper)

Cilj ovog rada je svim laboratorijima pružiti kratku uputu kako proći kroz fleksibilno područje akreditacije.
Svi akreditirani laboratoriji moraju imati jasno definirano područje akreditacije. To područje može biti fiksno ili fleksibilno. Fiksno područje akreditacije navodi svaki pojedini test, analizu ili uslugu u svakom pojedinom polju djelatnosti i za svaku pojedinu vrstu uzorka za koje je laboratorij akreditiran. Fleksibilno područje grupira usluge unutar jednog medicinskog polja djelatnosti s istim tehničkim principima za sve grupe biološkog materijala.
Europska agencija za akreditaciji nakon revizije norme ističe kako se preferira fleksibilno područje akreditacije, te potiče na suradnju nacionalnih znanstvenih društava i nacionalnih akreditacijskih tijela po tom pitanju.
Fleksibilno područje akreditacije ima svoje prednosti i nedostatke. Kao jedna od glavnih prednosti navodi se da laboratoriji ne trebaju prijavljivati svaku pojedinu promjenu nacionalnim akreditacijskim tijelima, dok nedostatak primjerice može biti nespecifično fleksibilno područje. U ovom se radu, u svrhu izbjegavanja pogrešaka, predlaže da se fleksibilno područje napravi kroz dvije razine: općenito područje – temelji se na medicinskim područjima i općenitim principima analiza, i detaljno područje – popis svih analiza s dovoljno detalja za krajnjeg korisnika.
U radu je opisan nizozemski pristup fleksibilnom području akreditacije. Istaknuto je da su se i stručna i akreditacijska društva složila kako bi područje akreditacije trebalo pokriti cijelu djelatnost laboratorija. Istaknuto je i bi se pojedina polja medicinske djelatnosti trebala podijeliti na specifičnija područja (npr. hematologija na hemocitometriju, koagulaciju, transfuziju) te bi se onda uža područja kombinirala s tehničkim podacima analiza. Laboratoriji tada mogu provoditi promjene unutar tih medicinskih polja bez potrebe za promjenom područja akreditacije. Jedino u slučaju promjene kombinacije medicinskog i tehničkog područja je potrebno prijaviti nacionalnim akreditacijskim tijelima proširenje područja akreditacije.
Zaključno, u radu se ističe da EFLM preporuča fleksibilno područje akreditacije i to uz dogovor nacionalnih akreditacijskih tijela i stručnih društava.

Pripremila: Marija Božović, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb