Lippi G, Cornes M, Grankvist K, Nybo M, Šimundić AM. EFLM WG-Preanalitycal phase opinion paper: local validation of blood collection tubes in clinical laboratories. Clin Chem Lab Med 2016;54(5):755-760. (stručno mišljenje)

Jedna od vrlo bitnih stavki u predanalitičkoj fazi laboratorijskog rada je osiguranje kvalitete i odabir kvalitetne opreme za uzorkovanje krvi. Standardi za ovo područje predanalitičke faze laboratorijskog rada su obuhvaćeni međunarodnima normama ISO 9001:2008 i ISO 15189:2012. Zahtjevi dobre laboratorijske prakse nalažu standardizaciju i praćenje kriterija obuhvaćenih normama u svrhu osiguranja kvalitete rada.

Prilikom nabave opreme javnim natječajima, na žalost, često se u obzir uzima samo cijena, a manje kvaliteta opreme. Godine 2010. je Institut za kliničke i laboratorijske standarde (engl. Clinical and Laboratory Standards Institute, CLSI) izdao smjernicu GP-34A koja predlaže postupke za validaciju i verifikaciju epruveta za vensko i kapilarno uzorkovanje. Budući da se ovi postupci pretežito odnose na postupke validacije od strane proizvođača, EFLM radna skupina za predanalitičku fazu je donijela dokument koji propisuje kriterije za tehničke zahtjeve i kliničku prihvatljivost opreme za uzorkovanje krvi. Prema stručnom mišljenju EFLM radne grupe, laboratorij mora napraviti lokalnu tehničku i kliničku validaciju novih epruveta usporedno s sustavom za prikupljanje krvi koji je u trenutnoj upotrebi prije puštanja u upotrebu. Lokalna tehnička validacija epruveta treba potvrditi jesu li ispunjeni uvjeti od strane proizvođača poput materijala, funkcionalnosti i sigurnosti novih epruveta. Lokalnom kliničkom validacijom epruveta se verificira jesu li nove epruvete izvor značajnog odstupanja u rezultatima.

Zaključak: Validacija i verifikacija nove laboratorijske opreme, instrumenata, metoda i opreme za uzorkovanje krvi od strane proizvođača i korisnika je obavezan zbog osiguranja kvalitete rada i poboljšanja skrbi o bolesnicima.

Pripremila: Maja Bušić, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Stavelin A, Riksheim BO, Christensen NG, Sandberg S . The importance of reagent lot registration in external quality assurance/proficiency testing schemes. Clin Chem 2016;62(5):708-715. (originalni članak)

Jedna od značajki upravljanja kvalitetom laboratorijskog rada je sudjelovanje u vanjskoj kontroli kvalitete (VKK). Za provođenje VKK, dobavljači bi trebali osigurati kontrolne materijale koji su što sličniji uzorcima bolesnika. Kontrolni materijal se smatra komutabilnim kada ne postoje odstupanja u dobivenim rezultatima korištenjem različitih metoda. Kada se u programu vanjske kontrole kvalitete koristi komutabilni materijal sa zajedničkim ciljnim vrijednostima, tada interlaboratorijska varijacija može biti uzrokovana razlikom u mjernim postupcima, varijacijom u serijskom broju (engl. lot) reagensa i razlikom u samoj izvedbi pretrage među sudionicima; dok pri uporabi nekomutabilnog kontrolnog materijala razlike su prisutne zbog različitih lotova reagensa i različite izvedbe testa. U programima provođenja VKK do sada se premali značaj pridavao registraciji lota korištenog reagensa. Norveški program za VKK, Noklus (engl. The Norwegian Quality Improvement of Primary Care Laboratories) omogućuje registraciju i evaluaciju rezultata prema lotovima reagensa za sve sheme još od 1992. godine. Kao primjeri u ovom istraživanju korišteni su VKK rezultati Noklusa za omjer albumin/kreatinin u mokraći i protrombinskog vremena izraženog u INR jedinici (engl. international normalized ratio) na uređajima uz bolesnike (engl. Point of care testing, POCT za razdoblje od 2009-2015. godine. Ovim je istraživanjem utvrđeno kako je za omjer albumin/kreatinin u mokraći koeficijent varijacije među sudionicima porastao sa 6-7% na 11% u tri uzastopna pregleda zbog razlike u lotu korištenog reagensa za određivanje koncentracije albumina. Nadalje, za INR je utvrđeno kako su rezultati dobiveni na analizatoru CoaguChek bili viši paralelno s datumom proizvodnje pojedinog lota reagensa.

Izvješće VKK o rezultatima dobivenima koristeći različite lotove reagensa daje bitnu i korisnu informaciju sudionicima kojom se objašnjavaju odstupanja u izmjerenim rezultatima, te mogućnost utjecaja na uzorke bolesnika. Također, ovim člankom autori žele ohrabriti i potaknuti provoditelje programa VKK na registraciju u procjenu rezultata ovisno o lotovima reagensa.

Pripremila: Maja Bušić, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Nordestgaard BG, Langsted A, Mora S, Kolovou G, Baum H, Bruckert E, Watts GF, Sypniewska G, Wiklund O, Borén J, Chapman MJ, Cobbaert C, Descamps OS, von Eckardstein A, Kamstrup PR, Pulkki K, Kronenberg F, Remaley AT, Rifai N, Ros E, Langlois M; European Atherosclerosis Society (EAS) and the European Federation of Clinical Chemistry and Laboratory Medicine (EFLM) Joint Consensus Initiative. Fasting is not routinely required for determination of a lipid profile: clinical and laboratory implications including flagging at desirable concentration cut-points—a joint consensus statement from the European Atherosclerosis Society and European Federation of Clinical Chemistry and Laboratory Medicine. Eur Heart J 2016. [ahead of print]

Dosadašnja praksa za određivanje lipidnog statusa, tj. koncentracije triglicerida, ukupnog te HDL i LDL-kolesterola, je zahtijevala da bolesnici budu natašte najmanje 8 sati prije uzorkovanja. Pri tome treba imati na umu da koncentracija lipida natašte nije odraz prosječne dnevne koncentracije lipida u krvi. Također, u dosada objavljenoj literaturi nije pronađeno dovoljno dokaza koji bi ukazivali na prednost uzorkovanja natašte za procjenu rizika od kardiovaskularnih bolesti.

Vađenje krvi postprandijalno pojednostavljuje vađenje u laboratoriju i ambulantama opće prakse te povećava suradljivost bolesnika.

Istraživanja pokazuju da ne postoji klinički značajna razlika u koncentraciji lipida natašte i postprandijalno (1-6 sati nakon uobičajenog obroka). Postprandijalna je koncentracija triglicerida viša za 0,3 mmol/L, ukupnog kolesterola niža za 0,2 mmol/L, LDL-kolesterola viša za 0,2 mmol/L dok za koncentraciju HDL-kolesterola nema razlike. Prema tome, autori preporučuju postprandijalno uzorkovanje za većinu bolesnika uključujući: početno određivanje lipidnog statusa, procjenu kardiovaskularnog rizika, kod bolesnika s akutnim infarktom miokarda, djece i starijih osoba te osoba oboljelih od šećerne bolesti. Ukoliko je postprandijalna koncentracija triglicerida >5 mmol/L, preporučuje se određivanje lipidnog statusa natašte. Nadalje, uzorkovanje natašte je nužno ukoliko bolesniku treba odrediti i druge parametre (primjerice koncentraciju glukoze) za čije određivanje je potrebno biti natašte, kod bolesnika s već poznatim hipertrigliceridemijama ili koji započinju terapiju lijekovima koji uzrokuju hipertrigliceridemiju.

Kod rezultata lipida dobivenih iz postprandijalnih uzoraka, potrebno je definirati drugačije preporučene vrijednosti na nalazu, kako slijedi: trigliceridi <2 mmol/L, kolesterol <5 mmol/L, LDL-kolesterol <3,0 mmol/L i HDL-kolesterol >1 mmol/L.

Kod iznimno visokih koncentracija lipida dobivenih postprandijalnim uzorkovanjem, potrebno je hitno uputiti bolesnike na daljnju specijalističku obradu.

Važno je naglasiti da su uzorkovanje natašte i postprandijalno komplementarni postupci i međusobno se ne isključuju. Postprandijalno uzorkovanje, tj. 1-6 sati nakon uobičajenog obroka, se preporuča za rutinsko određivanje lipidnog statusa te je pri tome važno da laboratoriji na nalazu navedu izmijenjene preporučene vrijednosti.

Pripremila: Adriana Bokulić, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Boursier G, Vukasovic I, Mesko Brguljan P, Lohmander M, Ghita I, Bernabeu Andreu FA, Barrett E, Brugnoni D, Kroupis C, Sprongl L, Thelen MHM, Vanstapel F, Vodnik T, Huisman W, Vaubourdolle M, on behalf of the Working Group Accreditation and ISO/CEN standards (WG-A/ISO) of the EFLM. Accreditation process in European countries – an EFLM survey. Clin Chem Lab Med 2016;54(4):545–551.

Radna skupina Europske federacije za kliničku kemiju i laboratorijsku medicinu (EFLM) Accreditation and ISO/CEN standards provela je u ožujku 2014. godine anketu među 39 nacionalnih društava. Njih 29 je sudjelovalo u anketi koja se sastojala od 26 pitanja. Hrvatsko društvo za medicinsku biokemiju i laboratorijsku medicinu (HDMBLM) je također sudjelovalo u anketnom ispitivanju. Pitanja su se odnosila na status akreditacijskog postupka (dobrovoljno ili zakonski obvezujuće), mogućnosti odabira fleksibilnog područja akreditacije, grane laboratorijske medicine te provođenje testiranja uz bolesnika (engl. Point of care testing, POCT).

Rezultati su pokazali da u svim zemljama postoji mogućnost akreditacije prema ISO 15189 standardu koje provode nacionalne akreditacijske agencije ili akreditacijske agencije susjednih zemalja. Nadalje, akreditacija je obavezna za sve tipove laboratorija u Francuskoj od 2016. godine te u Mađarskoj od 2017. godine. U Belgiji je akreditacija obavezna za laboratorije molekularne dijagnostike, u Irskoj za imunohematologiju i transfuziju te u Litvi za biokemijske laboratorije (ali tek od 2020. godine).

Iako se u svim ispitanim zemljama laboratoriji mogu akreditirati prema ISO 15189 standardu, ipak se njih 12/29 (41%) dodatno akreditira i prema ISO 17025 standardu. Pojedine zemlje koriste i druge dodatne internacionalne ili nacionale standarde. U samo 6 zemalja (Finska, Irska, Nizozemska, Švedska, Švicarska i Ujedinjeno Kraljevstvo), broj akreditiranih laboratorija iznosi >50% ukupnog broja laboratorija. U Hrvatskoj postoji ukupno 7 akreditiranih laboratorija, što iznosi 3% od ukupnog broja.

Akreditacijski proces najčešće obuhvaća sve faze laboratorijskog rada te različite tipove laboratorija (biokemijske, hematološke i mikrobiološke).

POCT je pod nadzorom laboratorija u 20/29 (69%) zemalja. Te zemlje koriste ISO 22870 kao standard, te ISO 15189 i ISO 17025.

Akreditacijski proces se širi europskim zemljama, najčešće prema ISO 15189 standardu čime se osigurava kvalitetna usluga laboratorija diljem kontinenta.

Pripremila: Adriana Bokulić, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Basile U, Tortia E, Dell'Abatea MT, Colacicco L, Gulli F, Zuppi C, Rapaccini GL. Pre-analytical phase in cryoglobulin (CRG) detection: an alternative method for sample transport. Clin Chem Lab Med 2016;54(4):e123–e126. (pismo uredniku)

Krioglobulini su imunoglobulini ili njihovi kompleksi koji se reverzibilno precipitiraju na temperaturi nižoj od 37°C. U krvi su prisutni u brojnim infektivnim, bubrežnim, jetrenim, autoimunim, hematološkim i neoplastičnim bolestima. Određivanje koncentracije krioglobulina je, iako vremenski zahtjevna, relativno jednostavna metoda. Međutim, prilikom određivanja, potrebno je pridržavati se strogih predanalitičkih zahtjeva: uzorkovanje sa zagrijanim priborom i epruvetama, i uvjeti dostave uzorka u laboratorij, zgrušavanja te centrifugiranja na 37°C. Ukoliko se ne zadovolje navedeni predanalitički zahtjevi, javljaju se lažno negativni rezultati.

Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti dijagnostičku učinkovitost najčešće upotrebljavanog postupka transporta, plastične čaše s toplom vodom te usporediti s termostatiranim spremnikom s filter papirom i toplom vodom.

Učinkovitost je procijenjena određivanjem kriokrita (postotni volumni udio precipitata u odnosu na ukupni volumen seruma) u uzorcima inkubiranim 1h u plastičnoj čaši, odnosno termostatiranom spremniku. U ispitivanju je sudjelovalo 30 ispitanika s već dokazanom krioglobulinemijom koji su podijeljeni u 3 podskupine ovisno o postotku kriokrita (nizak, srednji i visok kriokrit).

Kod ispitanika sa srednjim i visokim kriokritom javila se statistički značajna, niža koncentracija kriokrita u plastičnoj čaši u odnosu na termostatirani spremnik. Kod ispitanika s niskim kriokritom, u uzorcima inkubiranim u plastičnoj čaši, krioglobulin se nalazio samo u tragovima ili je bio skroz odsutan. Kao posljedica neadekvatnih predanalitičkih čimbenika, kod bolesnika s niskim kriokritom, može promaknuti dokazivanje krioglobulinemije.

Istraživanje ukazuje na važnost korištenja termički izoliranih transportnih spremnika te kako upotreba jednostavnih i jeftinih spremnika može spriječiti lažno negativne rezultate u određivanju krioglobulina.

Pripremila: Adriana Bokulić, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Hattori N, Aisaka K, Shimatsu A. A possible cause of the variable detectability of macroprolactin by different immunoassay systems. Clin Chem Lab Med 2016;54(4):603-608. (originalni članak)

Neprepoznavanje makroprolaktinemije (koja se najčešće javlja u obliku kompleksa prolaktina i imunoglobulina G) kao mogućeg uzroka hiperprolaktinemije vodi ka postavljanju pogrešne dijagnoze i krivog liječenja bolesnika.

U ovom istraživanju autori su ispitali prevalenciju makroprolaktinemije u 1544 bolesnice i analizirali čimbenike koji utječu na detekciju makroprolaktina uspoređivanjem vrijednosti prolaktina dobivene enzim-imunokemijskom (EIA) i kemiluminscentnom imunokemijskom metodom (CLIA). Probir na makroprolaktin rađen je taloženjem seruma sa polietilen glikolom (PEG). Koncentracija slobodnog prolaktina u supernatantu određivana je EIA metodom, dok se koncentracija ukupnog prolaktina određivala EIA i CLIA metodom. Udio PEG-precipitirajućeg prolaktina izračunat je koristeći formulu: (ukupni prolaktin-slobodni prolaktin)/ukupni prolaktin x 100. Svi uzorci su također analizirani gel-filtracijskom kromatografijom i protein G afinitetnom kromatografijom koje su ujedno bile i potvrdne metode.

Makroprolaktinemija je nađena u 62 od 1544 uzorka, prema tome prevalencija iznosi 4,02%. Od toga je gel-filtracijskom kromatografijom potvrđena makroprolaktinemija u 42 od 43 uzorka u kojima je udio PEG-precipitirajućeg prolaktina bio >60%, te u 20 od 45 uzoraka kod kojih je udio PEG-precipitirajućeg prolaktina bio 50-60%. Što se tiče osjetljivosti dviju metoda na makroprolaktin, omjer ukupnog i slobodnog prolaktina bio je veći od 1,87 u svih 62 uzorka s makroprolaktinom kod EIA metode. CLIA metodom nađen je omjer veći od 2,6 kod 32 uzorka, a u preostalih 30 od 62 uzorka s makroprolaktinom nađena je normalna vrijednost omjera ukupnog i slobodnog prolaktina. Protein G afinitetnom kromatografijom potvrđena je non-IgG makroprolaktinemija u 20 od 62 uzorka, sa većom prevalencijom kod CLIA metode, pa se umjesto zaključka postavlja pitanje utječe li osim prirode protutijela u reagensima i tip makroprolaktina (IgG ili non-IgG) na varijabilnost u detekciji makroprolaktina između različitih imunokemijskih metoda.

Pripremila: Gordana Juričić, OB Pula, Pula

Willcrich M.A.V, Katzmann J. Laboratory testing requirements for diagnosis and follow-up of multiple myeloma and related plasma cell dyscrasias. Clin Chem Lab Med 2016;54(6):907-919. (pregledni članak)

Monoklonalne gamapatije (MG) karakterizira klonalna proliferacija plazma stanica koje secerniraju monoklonalni imunoglobulin (tzv. M-protein). M protein se može javiti u različitim oblicima - od pentamernog IgM do monomernih slobodnih lakih lanaca. Ti proteini služe kao dijagnostički alat u određivanju tipa klonalnosti te kao kvantitativna mjera u praćenju tijeka bolesti i odgovora na terapiju.

Prvi korak u laboratorijskoj obradi MG predstavlja elektroforeza serumskih proteina (agaroza ili kapilarna elektroforeza). M-protein se vizualizira kao oštra ili nehomogena vrpca u elektroforetskom polju. Svaki takav nalaz zahtjeva daljnju obradu - imunofiksaciju (IFE) ili imunosuptrakciju (ISE) čime se karakterizira tip teškog i lakog lanca imunoglobulina. Kod IFE se koristi antiserum na IgG, IgA, IgM, ukupni κ i λ. Ako se nađu monoklonalni laki lanci bez odgovarajućeg teškog lanca, mora se ponoviti IFE s antiserumima na delta i epsilon teške lance. ISE je korisna kod detekcije i procjene koncentracije M-proteina koji se nalaze u β1-1 i β-2 frakciji. Nefelometrija je metoda izbora kod detekcije i praćenja koncentracije slobodnih lakih lanaca (engl. free light chains, FLC), za praćenje koncentracije M-proteina u slučaju velikih IgG pikova (>30 g/L) i kad IgA M-protein migrira u beta frakciji zbog otežane denzitometrijske kvantifikacije. Kada koncentracija IgA padne u referentni interval, odsustvo M-proteina mora se potvrditi elektroforezom, IFE ili mjerenjem koncentracije teških/lakih lanaca (engl. heavy-light chain, HLC) novom metodom (tzv. HLC assay). Koncentracija IgM nefelometrijski može biti 2 puta veća od one određene elektroforetski. Koncentracija, kao i omjer FLC κ i λ mora se odrediti kako bi se detektirala abnormalnost u njihovoj sintezi, a uz to omjer predstavlja izuzetno osjetljiv alat u određivanju tipa klonalnosti. Razvojem metoda za određivanje serumskih FLC, potreba za elektroforezom i imunofiksacijom proteina u mokraći se smanjila, te se koristi samo kao potvrda bolesti teških lanaca. Mjerenje viskoznosti seruma se preporuča kod IgM>40 g/L, IgA>50 g/L i IgG>60 g/L ili kod bolesnika sa simptomima koji upućuju na hiperviskozni sindrom.

Autori na kraju predstavljaju dodatnu shemu pomoću koje se ovisno o povijesti bolesti i dijagnozi bolesnika odlučuje koji laboratorijski test je potreban za praćenje bolesti.

Pripremila: Gordana Juričić, OB Pula, Pula

Nikolac N, Celap I, Filipi P, Hemar M, Kocijancic M, Miler M, Simundic AM, Supak Smolcic V, Vrtaric A. Croatian laboratories have a good knowledge of the proper detection and management of hemolyzed, icteric and lipemic samples. Clin Chem Lab Med 2016;54(3):419-425. (originalni članak)

U predanalitičkoj fazi laboratorijskog rada vrlo su bitne egzogene te endogoene interferencije koje utječu na samu izvedbu analize i posljedično na rezultate pojedinih parametara. Hemoliza, ikterija i lipemija tri su najčešće endogene interferencije.
Cilj ovog rada je bio ispitati znanje hrvatskih medicinskih biokemičara o detekciji i postupanju s hemolitičnim, ikteričnim i lipemičnim uzorcima; te ispitati postoji li razlika u znanju s obzirom na akreditacijski status laboratorija.
Anketa, koja se sastojala od 7 pitanja, poslana je pomoću e-pošte na adrese 527 medicinskih biokemičara, članova Hrvatskog društva za medicinsku biokemiju i laboratorijsku medicinu (HDMBLM). Ukupno je 193 članova HDMBLM popunilo anketu, od toga je više od pola bilo specijalista, a 38,3% je bilo voditelja laboratorija. 77% ispitanika je radilo u ne-akreditiranim laboratorijima, a 72,5% u bolničkim laboratorijima.
Velika većina ispitanika smatra kako je u hrvatskim laboratorijima potrebno harmonizirati postupanje s uzorcima koji imaju interferencije. Također, utvđeno je kako treba poraditi na postupanju s lipemičnim i ikteričnim uzorcima. Akreditacija laboratorija prema normi ISO 15189 povezana je s boljim postupanjem s uzorcima koji imaju interferencije.
Nedostatak ovog istraživanja je relativno slabiji odaziv sudionika (37% članova HDMBLM); međutim ono predstavlja prvi korak prema harmonizaciji i utvrđivanju pravila o postupanju s hemoliziranim, ikteričnim i lipemičnim uzorcima.
Zaključno, u hrvatskim laboratorijima postoji dobro znanje o pravilnom postupanju s interferencijama. Akreditacija uvelike podiže standard o kvaliteti rada laboratorija. U budućnosti još treba poraditi na postupanju s ikteričnim i lipemičnim uzorcima.

Pripremila: Maja Bušić, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Zaman Z. Automated urine screening devices make urine sediment microscopy in diagnostic laboratories economically viable. Clin Chem Lab Med 2015;53(Suppl 2):51509-51511. (kratki pregledni članak)

Kompletni pregled mokraće je treća najčešća pretraga u kliničkim laboratorijima. Sastoji se od analize mokraće test trakom i mikroskopskog pregleda sedimenta. Iako je standardizacija predanalitičke i analitičke faze poboljšala kvalitativne rezultate elemenata sedimenta, mikroskopski pregled ima ograničenu preciznost uz veći utrošak vremena te manju financijsku isplativost u usporedbi s automatiziranim urinskim analizatorima.
Provedeno je anketno istraživanje usporedbe mikroskopskog pregleda sedimenta s automatskim analizatorima: IRIS iQ200 (IRIS Diagnostic UK Ltd., Cambridge, UK), Sysmex UF-1000i (bioMerieux UK Ltd., Basingstoke, UK) and SediMax (A. Menarini Diagnostics Ltd., Wokingham, UK).
U anketi je sudjelovalo 250 kliničkih laboratorija iz Ujedinjenog Kraljevstva (UK). Ispunjenu anketu vratilo je 103 laboratorija. U 78% laboratorija je nakon uvođenja automatiziranih urinskih analizatora povećan broj analiza po danu, a u 88% laboratorija je uvođenje istih dovelo do skraćivanja vremena do izdavanja nalaza (engl. turn-around-time, TAT). Općenito, analizatori su pokazali bolju reproducibilnost i točnost analize uz smanjenje TAT-a. Nakon automatizacije pregleda sedimenta, u većini laboratorija je bilo potrebno manje osoblja za izvođenje radnog procesa te je 55% laboratorija uposlilo je svoje osoblje na drugim zadacima. Kao nedostatak automatizacije uočen je dugoročni gubitak vještine laboratorijskog osoblja u prepoznavanju elemenata sedimenta. Isto tako, automatizirani sustavi još nisu u mogućnosti identificirati sve elemente sedimenta, poput stanica renalnog tubularnog epitela, stanica prijelaznog epitela i lipide. Također, nisu još definirane granične vrijednosti za sve elemente, stoga su potrebne daljna istraživanja po pitanju prepoznavanja svih vrsta elemenata sedimenta mokraće i određivanja graničnih vrijednosti u usporedbi sa ručnom mikroskopijom.
Laboratoriji i korisnici u UK su zadovoljni izvedbom automatiziranih urinskih analizatora. Iako automatizacija zahtjeva veću početnu investiciju, dugoročno je po svim parametrima isplativija te daje bolje rezultate od mikroskopskog pregleda sedimenta.

Pripremila: Maja Bušić, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

Jacobson BE, Seccombe DW, Katayev A, Levin A. A study examining the bias of albumin and albumin/creatinine ratio measurements in urine. Clin Chem Lab Med 2015;53(11):1737-43. (originalni članak)

Najnovije KDIGO smjernice (engl. Kidney Disease: Improving Global Outcomes) preporučuju korištenja omjera albumina i kreatinina u mokraći (engl. albumin/creatinine ratio, ACR) zajedno s procjenom glomerularne filtracije (eGFR) u procjeni bubrežne funkcije. Budući da ne postoje referentne metode za određivanje ovih analita u mokraći, cilj ovog istraživanja bio je ispitati točnost i preciznost određivanja albumina i ACR u mokraći pomoću različitih metoda.
Mokraća je skupljena od muškaraca koji nisu imali bubrežne bolesti. Načinjene su dvije smjese (engl. pool). Pool A je imao relativno nisku, a pool B visoku koncentraciju kreatinina. U oba pool-a je dodan pročišćeni ljudski serumski albumin kako bi se načinila serija od 12 uzoraka s vrijednostima ACR koje su od kliničkog značaja za dijagnostiku bubrežne bolesti. Potom su u 24 akreditirana laboratorija u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi u tim uzorcima određivane vrijednosti kreatinina i albumina u triplikatu kroz 3 dana. Paralelno se određivala i koncentracija albumina u 10 nasumično odabranih kontrolnih uzoraka mokraće, a vrijednosti ACR i albumina su se izvještavale kao i u rutinskom radu svakog laboratorija. Referentne vrijednosti za albumin u ispitivanim uzorcima su određene korištenjem tekućinske kromatografije povezane s tandemskom masenom spektrometrijom (LC-MS/MS) i gravimetrijski. U istraživanje su analitički sustavi i reagensi različitih proizvođača (Abbott, Siemens, Beckman, Ortho and Roche).
Referentne vrijednosti dobivene metodom LC-MS/MS i gravimetrijski su se slagale nakon korekcije gravimetrijski dobivene vrijednosti za endogeni albumin. U ovom ispitivanju laboratoriji su imali negativno odstupanje koncentracije albumina prema referentnim vrijednostima u prosjeku za -16,1%. Odstupanje je bilo veće u niskom koncentracijskom području albumina, a opadalo je s porastom koncentracija albumina u mokraći.
Razlike u određivanju albumina u mokraći između različitih laboratorija su značajne stoga bi međunarodne organizacije trebale provesti standardizaciju tog postupka, s naglaskom na nisko koncentracijsko područje koje je od velikog kliničkog značaja.

Pripremila: Adrijana Lisac, Specijalna bolnica za produženo liječenje Duga Resa; Duga Resa

Hoffmann JJ, Nabbe KC, van den Broek NM. Effect of age and gender on reference intervals of red blood cell distribution width (RDW) and mean red cell volume (MCV). Clin Chem Lab Med 2015;53(12):2015-9. (originalan članak)

Raspodjela eritrocita prema volumenu (RDW) je parametar kompletne krvne slike koji još uvijek nije standardiziran zbog čega vrijednosti dobivene s analizatora različitih proizvođača nisu usporedive. Nedavna istraživanja su pokazala da godine imaju veliki utjecaj na ovaj parametar prilikom analize na hematološkim brojačima Sysmex XE-2100. Također, postoje indikacija da i raspodjele eritrocita po volumenu (MCV) pokazuje ovisnost o dobi. Prema tome, cilj ovog istraživanja je bio: izraziti ovisnost RDW, izmjeren na analizatoru Abbott, CELL-DYN Sapphire, o godinama i spolu; istražiti do koje mjere ovisnost MCV o godinama utječe na ovisnost RDW o godinama; i izraditi referentne intervale na tom analizatoru za RDW obzirom na godine i spol.
Korišten je hematološki analizator tvrtke Abbott, CELL-DYN Sapphire. Određivani su MCV, RDW i dodatno je izračunat RDW-SD prema formuli: RDW-SD(fl)=RDW(%)*MCV(fl)/100. Od statističkih testova korišteni su: Bhattacharya test za izradu referentnih intervala, Kruskal-Wallis analiza varijance za ispitivanje utjecaja dobi i spola na ispitivane parametre te Mann-Whittney test za za uspoređivanje parametara među grupama.
Na uzorku od 8089 ispitanika, dokazan je utjecaj godina na RDW, RDW-SD i MCV. Razlika u vrijednosti RDW između najviše i najniže dobne skupine iznosila je 6%, za RDW-SD 15%, a za MCV 6,6%. Prikazani su i referentni intervali za MCV, RDW i RDW-SD u 6 različitih dobnih skupina. Nije pronađena statistička značajna razlika između spolova za navedene parametre.
Ovo istraživanje je pokazalo utjecaj dobi na RDW izmjeren i na analizatoru tvrtke Abbott, CELL-DYN Sapphire te su autori zaključili kako je ovaj utjecaj prije biološko svojstvo nego odraz mjerenja na određenim analizatorima. Također navode kako bi u se budućim istraživanjima prognostičke vrijednosti RDW, kao biljega različitih bolesti, trebalo uzeti u obzir njihovo povećanje s godinama.

Pripremila: Adrijana Lisac, Specijalna bolnica za produženo liječenje Duga Resa; Duga Resa

Tripodi A, Lippi G, Plebani M. How to report results of prothrombin and activated partial thromboplastin times. Clin Chem Lab Med 2016;54(2):215–222. (stručno mišljenje)

Protrombinsko vrijeme (PV) i aktivirano parcijalno tromboplastinsko vrijeme (APTV) su globalne pretrage za ispitivanje poremećaja zgrušavanja krvi čije se vrijednosti mogu izražavati u različitim mjernim jedinicama, što u konačnici može dovesti do nejasne interpretacije nalaza u različitim kliničkim stanjima. Rezultati PV se izražavaju u sekundama, postotku, kao PV omjer i kao internacionalni normalizirani omjer (INR), a rezultati APTV u sekundama i kao APTV omjer.
U ovom radu autori su dali svoje mišljenje o trenutnim trendovima u izražavanju rezultata ovih dviju pretraga. Također su predložili sljedeće praktične smjernice za izražavanje njihovih vrijednosti ovisno o kliničkom stanju bolesnika:

• Kliničari trebaju priložiti informacije o kliničkom stanju bolesnika i obrazložiti zahtjev za određenom pretragom
• Rezultat pretrage PV treba izraziti kao INR isključivo u pacijenata na oralnoj antikoagulantnoj terapiji antagonistima vitamina K. U ostalim kliničkim stanjima, uključujući kroničnu bolest jetre, diseminiranu intravaskularnu koagulaciju (DIK) i terapiju novim oralnim antikoagulansima, rezultat treba izraziti kao PV omjer, odnosno kao sekunde ako se PV pretraga koristi u sklopu dijagnostičkog bodovnog sustava za DIK
• Ukinuti postotak aktivnosti kao mjernu jedinicu za izražavanje rezultata PV
• Potrebno je izbjegavati istodobno izvještavanje rezultata u više različitih mjernih jedinica (omjer, INR, sekunde)
• INR je potrebno izražavati s pripadajućim terapijskim intervalom, a PV omjer s pripadajućim referentnim intervalom (određenim u lokalnoj populaciji)
• APTV treba izražavati kao omjer s pripadajućim terapijskim intervalom za bolesnike na terapiji nefrakcioniranim heparinom i referentnim intervalom za sva ostala klinička stanja
• Zaključno, odgovorno laboratorijsko osoblje je dužno izvijestiti kliničare o aktualnim mjernim jedinicama što za cilj ima racionalnije i svrsishodnije postupanje s bolesnikom

Pripremila: Franciska Soldo, KBC Sestre milosrdnice, Zagreb